петак, 20. септембар 2013.

Kovionica



sto puta sam otišao
tebi se vratio
do ivice dolazio
želje zamišljao
niz nju se spuštao
kozijim stazama
do potoka što ga rekom zovu
i gledao majdan u podnožju
te prekrasne borove
ka vrhu trčao
malo se klizao
do grebena došao
kamen bacio
rekao
biće sve to

a oko vrhovi novi
i staza kamena
što vodi do mramora
nad glavama iz drugog vremena
odakle ih vetar doneo
čela posadio
tela im odneo

u večeri kasnoj
vatre smo ložili
senke su plesale
slogu smo množili
žarom se igrali
noć razbijali
sa krova leteli
želje hvatali
ona nas kovala
kroz vodu u život puštala
da dođemo na nju
i postavimo kamen za temelj

уторак, 9. јул 2013.

Ožiljak



nosim ožiljak istine
u mutnom moru
života sa adetima
tim slepilom svica tražim
u noći sa trzajima

kuda sada tako razdrobljen
u pupoljku igla čiodina
koja bode do veka
zlo zove
zlo truje

i kuda sada posle ovog rata
kuda sada
nisam birao reči
zli sudija
a porotnik slep

iz tamnice čekam
da mi prođe vreme
pa da kažem na čem carstvo stoji
i kuda dalje na utvrđenoj kuli
svetionik sreće
u bezdanu pustom

уторак, 4. јун 2013.

Pucajte



nisam bio
ma koliko hteo
samo stranac
osuđen zbog tuđeg greha
puške na gotovs
i šta je sledeće pitam
posle hira
bogalja
prostitutki
prepodobnih
i kamena kaldrme

vazduha je nestalo
na posletku
posle poslednje želje
kao poklon iz očaja
hvala na svemu
ne zameram
a tu gde sam
to sam što sam
da delim svoje slobodno nebo

izvolite
pucajte
ja i sada držim čas

субота, 25. мај 2013.

Ponekad



kroz glavu prolaze scene
hiljadu bodeža u rukama
mnogo zemalja i gradova
povlačenje tiho
pogled nem
sanjaš zvezdu
prolaziš kroz ad
proces traje
scene su česte
ceđenje duše
tvoj strah i prah
pucanje filma
odlazak van

sećanja su tu
izbija plam
u novoj odeždi
sa ožiljkom na sebi
zavijaš kao ranjeni vuk
svake noći kad mesec najedri
setiš se nje u zgradi od penest
i više nikog kao nekad tu
užas i tuga
šuma je san
kuda dalje
pupoljak si sam
moliš se

bičem odsekao vrat
budiš se oznojen sav
razbio ogledalo
pogledao sa krova
tu lažljivu dugu
a zgrada pada
i reč kopa sa zvukom
kad sva krv navri
ponekad
ostvari se san

среда, 3. април 2013.

Bogomoljka


Paul Walker - Praying Mantis - Art Model Joceline


besomučno kida
na komade reže
sa vremena na vreme
kaže da postoji
tu promene nema
ne postoje ljudi
samo divlja stoka
koju greben kosi
iz čeljusti njenih
glas pritajenog besa
u vrtlogu svome
sve što može nosi

velika je cena
vaspitanja kurve
što okolo rže
poput ždrebca
razuzdanog uma
kad se smiriti hoće
sreću svoju gradi
sa krvnim koktelom
ženika svoga

da li uz prilog ili jelo
ptanje je dana
kada tako mlada
mrežu plete
do crnine svoje
udovicom se nazva
ko bogomoljka zove
ka usnama svojim
i zariva kandže
kada sreća pršti

komadi se lepe
ona srećna smeje
a kapavac ćuti
neprekidno jede

ne seća se majke
ubila je oca
sama svoja bila
guste šume vila
koju zemlja ždere

vreme da se vrate
darovani etri
iznenadno
nebo je daleko
kroz kavez zuri
nevidi je niko
zube svoje lomi
škrgutom
doziva izgubljeno nebo
što ga paljenicom jave
prijatelji njeni
sve ređe i ređe
do ekplozije u osvit
poslednjeg dana

субота, 23. март 2013.

Nad Beogradom



moje ljubavnice su ulice
kilometrima duge
ponekad suve
vlažne
krvave
opečene Suncem

dvoje izbeglica
ubica paklenih lica
pored reka uz klokot vekovima ćute

zdravo Marijo
reč pogrdna te je ispratila
dok si bežala

i sve je na prodaju
jeftine žene
velike porcije
jeftina hrana
dolaze ljudi sa hiljadu strana
da ostave seme
dok ih Crno more guta
padajući sa poslednje stanice večnog grada
a reka kosi i muti
guta i izbacuje

komesari ćutke uče istoriju na polju razmišljanja
ne vraća im se
ubili bi se
ubili bi
a ti Marijo posle toliko pozdrava
nemo gledaš
i danas je grad pun riđobradih

još Džingis Kan da ustane
i izbaci mulj sa izmlevenim kostima
blagom
moštima
i kaže
vrati se u tišini

kakve bi šamare Dunav podelio
kakvu bi memlu izbacio
iz tonućeg Dorćola

gde su
gde su moje ljubavnice
gde si Marijo
spasi Beograd

субота, 9. март 2013.

Crnica



išao sam preko
gde noževi leđa krase
lisica se smeje
tuda sam prošao
u ko zna kojoj noći

ja idem preko
put močvara
i osećam težinu
razgovora sa belegom

zemljo ravna nisi zaspala
kuća na raskrsnici ne nosi ime moje
lastin rep mi pada na pamet
pitaju me ko sam
ko sam a poznat
nešto kao
ma zovi me kako hoćeš
neka taksi vozi dalje

ne gledaj me tako čudno sine
znam tu živiš
nisi kriv
zbogom

uzorao sam duboko
u ženu koja čeka
da postavim venac
i predam joj strast

субота, 23. фебруар 2013.

Nestajući



goli grob kiša spira
na ravnici posađen
putem ka Temišvaru
jedna porodica zalazi
i nigde
dečijega glasa iz daljine

Bože
neko te je izostavio
ubio se
ubio
i tišina
oko povređenog naslednika krune
koji gleda
ne veruje šta se zbilo
za vreme egzila

komunizam
veriga i kuga
jašu
briju
kao vetar sa Karpata

iz Bosne dave se u blatu
umiru
plaču
sriču
o zavičaju
tu krst osta
i mesec na ruševinama peva
pucanj potmuo i tih

vide kockara
ali tad beše kasno
u partizanima se uči lekcija života
i ima ime

kuće puste plaču
prodaju se same
a otac laži
i dalje laže
to mu je zanimanje
i mnogo ih je manje ulovljenih
gordih
što Velesa slave
popunjavajući knjigu mrtvih
smradom svojim

to je jedino
goli kamen
bez imena i znaka
bez imena i znaka
bez imena i znaka
znaka

уторак, 19. фебруар 2013.

Ko ?!



trebam te
kroz usta izbacujem dah
i opet dah

osećam da se neko gnezdi
nad glavom lupa mi
ostavlja trag
prašina što muti pogled
kao da je hiljadu pušaka van

ko to sudi
sme da puca
keruše što služe
mehanizmu trulom
evnusi bez glasa
pogleda pokorna

ko to sudi bez tebe Bože
koliko je dugačka ulica bola
koliko bičeva po meni puca
koliko krvi treba da se cedi
pa da me raspnu naopako
i da vazduh paraju
prazno drskim glasom

ko to priča energijo sveta
imenuje tvoje etre
daj života
da uzlete
Tvojom dobrotom razbiju
otrovne zube što pogane rane

Bože
pomiluj me Tvojom rukom pravde
useli se u hram
a ime mi znaš

trebam te

недеља, 17. фебруар 2013.

Rinasce piu gloriosa



ja sam samo neko
što hodi kroz pustinju
noseći skelet svoj
dok ne svane dan

poklon Suncu
dovoljno je maka izgorelo
snovi gore
film se odmotava
znoj kupa čelo
ovo nisam ja
a ti zalži još
kao kraljica ove noći

ne plači
moje ime nije strah
ma koliko vatren bio
ma kakvu ti krunu dao
samo založi
da procesija traje

a ti se spremi
pokloni se Veneri
toliko toga u meni ključa
otvori mi oči